godišnji odmor
Dragi moji,
Prošlo je dosta vremena da nisam ništa pisao na blogu. Nije bilo bas toliko interesantnih dešavanja u ovo zadnje vrijeme sve do dana kada sam posjetio stare prijatelje koje nisam vidio duže od 11 godina u gradu Memmingenu u Njemačkoj. Jedan od njih je i Tufan Atakan, moj kako školski tako i radni kolega. U kratko o čemu se radilo:
1998 godine završio sam srednju školu u gradu Memmingenu kao najbolji učenik generacije. Tu titulu zajedno sa mnom dijelio je i Atakan jer sam se tog dana kada smo pisali pismeni ispit iz predmeta "Poznavanje tehnika prodaje" o.p. okrenuo prema njemu (sjedio je odmah iza mene) i sugerirao mu da ispravi jedan odgovor koji je pogrešno napisao. Isti je to učinio i našao se odmah iza mene kao najbolji učenik. Nekoliko dana kasnije obojici nam dolazi dopis da smo pozvani u "Industrie- und Handelskammer" (Industrijska- i privredna komora) regije Schwaben na dodjeljivanje nagrada za odličan ostvaren rezultat na završnom ispitu. Međutim tu se je pojavio jedan mali problem. Dodjeljivanje nagrada zakazano je za Septembar 1998 godine, a moja viza trajala je do 31.07.1998 godine. S obzirom da nije postojala mogućnost produženja vize, morao sam se pomiriti sa činjenicom da ne mogu sudjelovati na promociji diploma i preuzeti nagradu koja me sleduje. Nazvao sam IHK i sugerirao im da navedene predaju mom školskom kolegi Atakanu, koji će znati šta če sa njima uraditi.
Dani, mjeseci i godine su prolazile. Atakan i ja se nismo čuli godinama. S obzirom da smo bili veoma dobri prijatelji, nada za novi susret nikad se nije gasila. Tako je bilo i 17.04.2010 godine. S obzirom da se već nalazim u Memmingenu, sjetih se Atakana i njegove stare radne adrese. Odmah sam se uputio tamo. Međutim, kako me izvještava jedna od kasirki te trgovačke radnje, on tu ne radi već godinama. Premješten je u Grad Kempten na radno mjesto šefa filijale. Odmah sam se zaputio tamo. Nakon nekih 15 minuta vožnje autoputom stigao sam u Kempten i pronašao Atakana u trgovini mješovite robe "Feneberg" koji se je upravo pripremao da odlazak kući. Potekle su suze radosnice. Skoro 12 godina se nismo vidjeli, i evo nas opet zajedno. Ponovo se sjećamo starih vremena. Pozvao me je kući na ručak i da ponovo vidim njegove roditelje (Inače njegova mama je bila moja radna kolegica u Kaufmarktu u Memmingenu). Iznenađeni mojim dolazkom ostali su bez riječi. Onda smo se bacili na hranu koja je kao i sve ostalo bila odlična. A sad ono najinteresantnije:
Nakon ručka Atakanov otac je nešto dao u ruku Atakanu a ovaj mi je prišao sa rukom skrivenom iza leđa i rekao: "Ovjde imam nešto za tebe. Hajde pogađaj šta je." Rekoh :"Ne znam. Šta bi trebalo da bude?" Onda je pružio ruku a u njoj je bio jedan dizajnerski sat koji je bio namjenjen meni prije nešto manje od 12 godina. Bila je to nagrada IHK za odlične rezultate ostvarene na završnom ispitu 1998 godine. Ovo je bio veliki šok za mene. Zar je moguće da neko ima toliko veliko srce da čuva tuđu stvar duže od 11 godina i nadu da će se taj kome ta stvar pripada ikad pojaviti? I dalje nisam mogao vjerovati. Pitao sam Atakanovog oca: "Pa kako to da ste to sačuvali? Zar vam nikad nije palo na pamet da je prodate ili iskoristite?" A on je rekao: "Ja nebih mogao spavati da uzmem tuđu stvar, a ni vjera mi ne dozvoljava. Ja sam znao da ćeš se ti kad tad pojaviti, bilo to za 10 ili 50 godina, a ovaj sat će te uvijek čekati. I evo, došao je taj trenutak". I to nije sve. Pored toga IHK je dodjeljivala i stipendiju vrijednu 9.500 DEM za daljnje školovanje. Međutim, ja nisam bio tu i nisam mogao potpisati ugovor o stipentiranju za daljnje školovanje jer sam se, kao što sam rekao, u julu 1998 godine morao vratiti u BiH. Atakan je svoju iskoristio i završio visoku stručnu školu. Eto što je sudbina. Nikad se ne zna šta Vas može obradovati i iznenaditi.
Slike sata su na sljedećem linku:
http://www.mypicx.com/04192010/slike/
