Nedžad Beganović

 Bliži se kraj još jedne, ali u ovom slučaju, teške godine koja je donijela velike promjene u obliku oporezivanja dohodka fizičkih lica. Stari porez na platu zamijenjen je novim, modernijim porezom na dohodak, čija primjenja od samog početka mnogima zadaje velike glavobolje. Dok su se pri povrati po osnovu pretplate poreza trebali realizirati več krajem trećeg mjeseca 2010 godine, a čiji je rok naknadno prolongiran do daljnjeg (kraj 2010 godine), još dan danas niko nije dobio ni marke povrata a ko će vraćati i na koji način još je upitnije. Ko ima pravo i na koji način ostvariti povrat poreza na dohodak?
Zakonom je malo nejasan oko tih stvari:
U članu 8. Zakona navodi se da se Porez na dohodak utvrđuje i plaća za kalendarsku godinu (što se zakonom smatra porezni period, a ne mjesec kako to neki tumače). U sljedećem stavu smatra se da taj Porezni period može biti kraći od kalendarske godine u slučaju ako:
1) rezident u toku kalendarske godine postane nerezident ili obrnuto,
2) prema odredbama ovog Zakona, rezidentu postaje ili prestaje svojstvo poreznog obveznika.
Dalje članom 24  zakona definisano je sljedeće:  Prema članu 4. ovog Zakona, rezidentnim poreznim obveznicima ukupan iznos ostvarenog dohotka umanjuje se za osnovni lični odbitak u visini od 3.600,00 KM za porezni period za koji postoji obaveza plaćanja poreza. Ako je porezni period kraći od kalendarske godine, osnovni lični odbitak se, prema članu 8. stav (3) ovog Zakona, srazmjerno umanjuje i računa se u korist poreznog obveznika na puni mjesec.
Članom 58 pravilnika Rezidentni obveznik poreza na dohodak, u skladu s članom 24. stavak (1) Zakona, ima pravo na osnovni lični odbitak u visini od 300,00 KM mjesečno odnosno najviše 3.600,00 KM godišnje (ako je tokom poreznog perioda svih 12 mjeseci ostvarivao dohodak odnosno bio registriran kao obveznik poreza na dohodak)

Porezna uprava na Unsko Sanskom kantonu ne priznaje ukupni lični odbitak po poreznoj kartici poreznog obaveznika ako isti nije bio u radnom odnosu, odnosno ako je imao prekid radnog odnosa u toku godine duže od mjesec dana. Njihovo mišljenje je da porezni obaveznik može ostvariti samo lične odbitke za one mjesece za koje je i ostvario oporezivi dohodak. Međutim, Pomoćnik direktora Porezne uprave FBiH Fuad Balta u svojoj knjizi „Primjena zakona o porezu na dohodak FBIH sa praktičnim primjerima“ na strani 261 u četvrtom odlomku  navodi sljedeće: (citat) „Osnovni lični odbitak u mjesečnom iznosu od 300,00 KM priznaje se fizičkom licu od onog mjeseca kada je postalo rezidentni porezni obaveznik, odnosno kada je prestalo biti izdržavano lice, kao i fizičkom licu- nerezidentu koji je u toku poreznog perioda postao rezidentni porezni obaveznik. Puni iznos ličnog odbitka od 3600,00 KM priznaje se onim licima koja su svih 12 mjeseci bila rezidentni porezni obaveznici, bez obzira da li su u svakom mjesecu poreznog perioda ostvarivali dohodak ili ne“ (završen citat).
I ako većina poreznih obaveznika smatra da imaju pravo koristiti ukupni lični odbitak na godišnjem nivou (jer zakon definiše porezni period godina dana a ne mjesec) ministarstvo financija (bar ovo na USK-a) je drugog mišljenja pa poreznim obaveznicima otima i ono malo što im zakonom "pripada". Vidjet ćemo šta će struka reći po tom pitanju.
 

Dragi moji,

Prošlo je dosta vremena da nisam ništa pisao na blogu. Nije bilo bas toliko interesantnih dešavanja u ovo zadnje vrijeme sve do dana kada sam posjetio stare prijatelje koje nisam vidio duže od 11 godina u gradu Memmingenu u Njemačkoj. Jedan od njih je i Tufan Atakan, moj kako školski tako i radni kolega. U kratko o čemu se radilo:
1998 godine završio sam srednju školu u gradu Memmingenu kao najbolji učenik generacije. Tu titulu zajedno sa mnom dijelio je i Atakan jer sam se tog dana kada smo pisali pismeni ispit iz predmeta "Poznavanje tehnika prodaje" o.p. okrenuo prema njemu (sjedio je odmah iza mene) i sugerirao mu da ispravi jedan odgovor koji je pogrešno napisao. Isti je to učinio i našao se odmah iza mene kao najbolji učenik. Nekoliko dana kasnije obojici nam dolazi dopis da smo pozvani u "Industrie- und Handelskammer" (Industrijska- i privredna komora) regije Schwaben na dodjeljivanje nagrada za odličan ostvaren rezultat na završnom ispitu. Međutim tu se je pojavio jedan mali problem. Dodjeljivanje nagrada zakazano je za Septembar 1998 godine, a moja viza trajala je do 31.07.1998 godine. S obzirom da nije postojala mogućnost produženja vize, morao sam se pomiriti sa činjenicom da ne mogu sudjelovati na promociji diploma i preuzeti nagradu koja me sleduje. Nazvao sam IHK i sugerirao im da navedene predaju mom školskom kolegi Atakanu, koji će znati šta če sa njima uraditi.
Dani, mjeseci i godine su prolazile. Atakan i ja se nismo čuli godinama. S obzirom da smo bili veoma dobri prijatelji, nada za novi susret nikad se nije gasila. Tako je bilo i 17.04.2010 godine. S obzirom da se već nalazim u Memmingenu, sjetih se Atakana i njegove stare radne adrese.  Odmah sam se uputio tamo. Međutim, kako me izvještava jedna od kasirki te trgovačke radnje, on tu ne radi već godinama. Premješten je u Grad Kempten na radno mjesto šefa filijale. Odmah sam se zaputio tamo. Nakon nekih 15 minuta vožnje autoputom stigao sam u Kempten i pronašao Atakana u trgovini mješovite robe "Feneberg" koji se je upravo pripremao da odlazak kući. Potekle su suze radosnice. Skoro 12 godina se nismo vidjeli, i evo nas opet zajedno. Ponovo se sjećamo starih vremena. Pozvao me je kući na ručak i da ponovo vidim njegove roditelje (Inače njegova mama je bila moja radna kolegica u Kaufmarktu u Memmingenu). Iznenađeni mojim dolazkom ostali su bez riječi. Onda smo se bacili na hranu koja je kao i sve ostalo bila odlična. A sad ono najinteresantnije:
Nakon ručka Atakanov otac je nešto dao u ruku Atakanu a ovaj mi je prišao sa rukom skrivenom iza leđa i rekao: "Ovjde imam nešto za tebe. Hajde pogađaj šta je." Rekoh :"Ne znam. Šta bi trebalo da bude?"  Onda je pružio ruku a u njoj je bio jedan dizajnerski sat koji je bio namjenjen meni prije nešto manje od 12 godina. Bila je to nagrada IHK za odlične rezultate ostvarene na završnom ispitu 1998 godine. Ovo je bio veliki šok za mene. Zar je moguće da neko ima toliko veliko srce da čuva tuđu stvar duže od 11 godina  i nadu da će se taj kome ta stvar pripada ikad pojaviti? I dalje nisam mogao vjerovati. Pitao sam Atakanovog oca: "Pa kako to da ste to sačuvali? Zar vam nikad nije palo na pamet da je prodate ili iskoristite?" A on je rekao: "Ja nebih mogao spavati da uzmem tuđu stvar, a ni vjera mi ne dozvoljava. Ja sam znao da ćeš se ti kad tad pojaviti, bilo to za 10 ili 50 godina, a ovaj sat će te uvijek čekati. I evo, došao je taj trenutak". I to nije sve.  Pored toga IHK je dodjeljivala i stipendiju vrijednu 9.500 DEM za daljnje školovanje.  Međutim, ja nisam bio tu i nisam mogao potpisati ugovor o stipentiranju za daljnje školovanje jer sam se, kao što sam rekao, u julu 1998 godine morao vratiti u BiH. Atakan je svoju iskoristio i završio visoku stručnu školu. Eto što je sudbina. Nikad se ne zna šta Vas može obradovati i iznenaditi.

Slike sata su na sljedećem linku:
http://www.mypicx.com/04192010/slike/

Danas poslije akšam namaza stupila je nova 1431 hidžretska godina. Svima vama koji slijedite put istine želim sretnu i berićetnu novu 1431 hidžretsku godinu.
Muslimani širom BiH bi trebali ovoj više dati pažnje nego novoj gregorijanskoj godini koja nam dolazi za manje od 15 dana. Žalosno je da ljudi troše stotine maraka za nešto od čega će ih već u popodnevnim satima 01. januara boliti glava sa jedne strane, a zbog praznog novčanika sa sruge strane. Kako bi pokazao drugima da su skrenuli sa pravog puta, nastoj da ne sudjeluješ u proslavama i dočecima te noći jer se u njoj krše Allahove granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire. Te noći  ugasi svjetlo ranije i pokaži svima da bojkotuješ sve ono što se u njoj dešava. Ne umišljaj sebi: ''Kako ću to učiniti? Ja s tim ništa neću promijeniti, jer većina ljudi tako radi. Šta će reći ljudi? Proglasit će me da sam ''kontra svijeta'' i da sam lud, fanatik..''.

Itekako ćeš mnogo toga promijeniti. Kao prvo, promijeniti ćeš samoga sebe. Samome sebi ćeš pokazati kako je tvoja ljubav prema tvome Gospodaru mnogo jača i veća od toga da se bojiš prigovora ljudi. Samome sebi ćeš pokazati kako ne želiš žrtvovati naklonost Uzvišenog Stvoritelja zbog kratkotrajnog uživanja koje će nestati onog trenutka kada završi novogodišnji vatromet. Te noći lezi, ako treba ranije nego i uobičajeno, sretan i zadovoljan što ti je Allah podario mnoge blagodati o kojima mnogo ne razmišljaš, a kojih bi postao svjestan tek nakon što bi ih izgubio. Razmisli o svome zdravlju i porodici, nafaki koja ti je dostatna, kao i miru i sigurnosti u kojima uživaš.

Tada će ti svaka noć u godini biti mnogo draža nego što je ''najluđa noć'' draga bilo kome od onih koji je željno očekuju čitave godine, a blaženi osjećaj trijumfa će zavladati tvojom dušom i tijelom jer je razum pobijedio strast.

Ipak neka je nama sretna i berićetna 1431 hidžretska godina, a sa njom i 2010 godina.

Dugo nisam ništa pisao na blogu ali smatram da o učestvovanju na biciklističkom maratonu Bihać-Srebrenica vrijedi napisati par rečenica. Etapa duga skoro 500 km izvožena  je biciklima u tri dana.
Prva etapa bila je od Bihaća do Jajca ukupne dužine oko 180 kilometara. Iz Bihaća smo krenuli 08.07.2009 godine u 8:00 sati sa gradskog trga. Prvu pauzu smo pravili na Dubovskom nakon 20 kilometara vožnje i uspona dugog 7 km težine 7%. Drugu pauzu smo napravili u Bosanskom Petrovcu gdje smo se pripremili za nadolazeću kišu. Nakon nešto više od pola sata odmora  krenuli smo u pravcu Ključa praćeni obilnim kišnim padavima koje su prouzrokovale prve padove na Laništu. Srećom došlo je do lakših tjelesnih ozljeda i oštećenja na biciklima što se brzom intervenciom sanitetskog osoblja i mehaničara brzo riješilo. Pauzu za ručak napravili smo u Ključu na poznatoj ključkoj plaži. Nakon pauze od sat vremena uputili smo se u pravcu Mrkonjić Grada penjajući se uz Čađavicu. S obzirom da je kiša sve jače padala a temperatura nešto više od 15 stepeni nastojali smo da se što više zagrijemo vozeći sve brže uz stranu. To je dovelo do toga da se kolona razvukla na više kilometara te da smo morali pojedine čekati i do 20 minuta. Iskoristili smo priliku da zamijenimo mokru odjeću sa suhom te nakon konačnog okupljanja svih učesnika te kratke pauze nastavljamo dalje prema Jajcu. U Jajcu smo se smjestili u sportsku halu u osnovnoj školi gdje smo i prenoćili.

Druga etapa kreće iz Jajca u 9:00 sati i traje do Sarajeva što ukuppno čini oko 161 km. Nakon kratkog zagrijavanja do Donjeg Vakufa te nakon doručka  pripremamo se uz uzlazak na Komar uz ispraćaj od strane nekoliko stotina domaćina. Moram kazati da smo tu najbolje ispraćeni i da nam se najviše aplaudiralo. Nakon dugog uspona na Komar pravimo kratku pauzu na vrhu nakon koje se spuštamo dalje prema Travniku. Šteta što smo sve vrijeme niz brdo morali kočiti jer su se kočnice nenormalno brzo trošile, ali sigurnost prije svega. U Travniku smo napravili dužu  pauzu za ručak nakon koje smo se uputili prema Sarajevu. Ovaj dio etape je malo dosadniji jer smo vozili brzom cestom i autoputom uz konstantnu ravnicu. Neopsredno pred ulazak u Sarajevo preko kobilje glave napravili smo kratku pauzu kako bi se pripremili za ulazak u Sarajevo. Popraćeni velikim aplauzom i zvučnim sirenama nadolazećih automobila dolazimo na kovače gdje odajemo počast šehidima BiH te prvom predsjedniku BiH rahmetli Aliji Izetbegoviću. Pred sami odlazak u kasarnu Rajlovac počela je da pada do sada neviđeno jaka kiša koja je u 20 minuta učinila deset puta više nego dan prije kiša koja nas je pratila od Petrovca do jajca. Ali to se već zaboravilo kada smo došli u kasarnu i sjeli da jedemo  odlično pripremljenu večeru. Bilo je svega. Šta god čovjek poželi. Šteta što se tako nije služilo kada sam ja bio u vojsci. Nakon toga neki od nas su završili u sauni kako bi opustili zamorene mišiće.

Treća etapa kreće u 8:00 sati ispred Kasarne preko Semizovca u pravcu Olova. Prvu pauzu pravimo na benzijskoj pumpi Halida Bešlića gdje baš i nismo zadovoljni higijenom i čistoćom sanitarnog čvora benzijske pumpe. Ponekad čovjek poželi da sanitarne inspekcije obiđu i ovakva mjesta. Ali osoblje je bilo u redu. Nakon kratke pauze penjemo se na nišićku visoravan. I ako sam vozio među prvima, moram kazati da je meni ovo ipak bio ipak jedan od težih uspona. Nakon kratke pauze, uputili smo se u pravcu Kladnja. Tu nas je čekala kako neki kažu najteža uzbrdica duga oko 10 kilometara uz konstantni uspon od 7%. Na vrhu pravimo kratku pauzu te se spuštamo u Kladanj. Tu pravimo pauzu za ručak a ujedno da klanjamo džumu namaz u staroj kladanjskoj džamiji. Oko 15:00 sati upućujemo se u pravcu Potočara. Na kratko zastajemo u Konjevića polju kako bi se slikali sa našom Fatom. Uzimamo veliku državu zastavu, stavljamo je na čelo kolone i krećemo pravac Potočari. Praćeni pljeskom domaćina, gostiju, učesnika marša mira, te medija, ulazimo u Potočare na memorijalni centar Potočari. Ovdje se pustila i pokoja suza jer smo okončali dugu i tešku biciklističku etapu sa jedne strane, te zbog žalosti i suosjećaja sa familijama nevinih žrtava četničkog genocida sa druge strane.

Do sljedeće godine, ako Bog da, do novog biciklističkog maratona, DA SE NE PONOVI, DA SE NE ZABORAVI SREBRENICA 2010.

Koliko je Evropa nemoralna vidljivo je i u činjenici da uslovljavaju Bosnu i Hercgegovinu da prihvati jedan set nemoralnih zakona kako bi se njenim građanima omogućilo bezvizno putovanje u zemlje Evropske Unije. Jedan od uslova je i usvajanje prijedloga zakona kojim se omogućava sklapanje istospolnih brakova i usvajanje djece članovima homoseksualne zajednice.
I sad recite vi meni, zar je ovo normalno? Zar može jedna osoba koja nije zdravog razuma usvojiti jedno dijete i pravilno ga odgojiti? Pa zar će naši političari pristati na takav uslov? Moje mišljenje je da nama takva Evropa ne treba. Ono što mi trebamo jeste napraviti set mjera koji će ojačati našu privredu a samim tim i GDP Bosne i Hercegovine. Vjerujte, da smo ko zna kakvi, a samo bogati, nebi nas Evropa toliko uslovljavala. Ona bi se nam prilagođavala.
Zato apel na političare iz doma naroda: Taj prijedlog zakona nije moralan i ne donosi ništa dobro Bosni i Hercegovini. Ne usvojiti, prije svega iz religioznih razloga.

Sjećam se kao sad. Bilo je to 1998 godine, juli mjesec. Tada sam se vratio u rodno mjesto kao povratnik u Bosnu i Hercegovinu u naselje Kulen Vakuf zajedno sa svojim roditeljima. S obzirom da mi je povratak teško pao,  radovala me je ipak nada da ću nekad ponovo  sresti svoje stare prijatelje  sa kojima sam dijelio zajedničku školsku klupu, vozio biciklo, igrao nogomet i slično.  Međutim, većina njih je otišla u SAD nakon čega im se gubi svaki trag. Već 1999 godine pokušavam preko ostalih prijatelja saznati njihovo novo mjesto boravka, ali uzalud.

Nakon izvjesnog vremena pronalazim neke od njih, ali od mog prijatelja Ahmeda Adija Čepala ni traga ni glasa. Pokušavao sam i preko googla, facebook-a, msn-a, ICQ-a i slično ali uzalud. Uzalud, ali sve do danas. Danas dobivam konfirmacijski E-mail od Facebook-a u kome stoji dali da prihvatim jednu osobu za prijatelja ili ne. Naravno prihvatio sam je što mi je omogućilo detaljni uvid u profil tog korisnika. Ne, nije to bio Adi Čepalo, već jedna prijateljica iz Memmingena koja je slučajem okolnosti dala svoj komentar na jednu novoformiranu grupu na facebook-u pod nazivom "Rest in peace Ahmed Adi Cepalo". Rekoh: Molim? Šta je sad ovo? Jeli se to neko zeza ili ja nisam dobro pročitao? Na žalost dobro sam pročitao i konačno našao Adija. Našao sam ga ali ne onako kako sam zamišljao.

Adi Čepalo je 13. Marta 2009 godine, nastojeći da razdvoji suočene dvije osobe u verbalnom sukobu, od jedne od njih (Jeremy Hobbs), zadobio teške tjelesne povrede od pet hitaca ispucanih iz vatrenog oružja nakon čega ostaje na licu mjesta mrtav.

Više informacija možete pročitati na: http://www.idahostatesman.com/235/story/700564.html#Comments_Container.

Adi, uvijek ćeš ostati u mom sjećanju kao dobar prijatelj i odličan fudbaler. Molim Allaha dž.š. da ti podari džennet a tvojoj familiji da sabura.

Kao što se da primjetiti više od mjesec dana nisam ništa pisao na blogu. Razlog tome su velike obaveze proizašle krajem godine. Tu se podrazumijevaju izrade završnih računa naših klijenata, obračuni poreza, prelazak na porez na dohodak, prilagođavanje na novi zakon o doprinosima i sistemu novih obračuna plata. Također, od 01.01.2009 godine na poslu koristim i novi knjigovodstveni software Line.sys  razvijen od preduzeća Doo "E-Line" Sarajevo (www.eline.ba). Ovaj Software je svakom za preporučiti jer ono što se uz njega dobiva je vrijedno svake pohvale. A i cijena je na mjestu. Doduše, cijena je više nego na mjestu kad pogledate konkurenciju. Dok ovakvi programi kod drugih software proizvođača koštaju po par hiljada maraka, ovaj software je dostižan za samo 1190 KM sa PDV-om. Momci, svaka vam čast.

Nego da se ja vratim naslovu ove teme. S obzirom da se više od tri mjeseca nisam aktivno bavio sportom, a sve zbog nedostatka vremena a i loših vremenskih uslova, danas sam ponovo krenuo u akciju. Danas sam zajedno sa jednim prijateljem otišao malo do graničnog prelaza Užljebić. Bila je to trisatna vožnja biciklom na hladnom vremenu. S obzirom da je ovo jedan od rijetkih predjela koji do sada nisam obišao biciklom, ljepota rijeke Une me i na ovom dijelu zaprepastila. I ako se nisam vozio uz Unu već glavnim magistralnim putem, Una je sa glavne ceste zbog jesenjeg vremena i ogoljelog drveća bila vidljiva.

Kao djete koje je provelo sa svojih 12 godina samo 10 mjeseci u agresiji na BIH u periodu od 1992-1995 godine, ovih deset mjeseci je za mene bilo kao jedna vječnost. Nije se imalo hrane, struje i onog najbitnijeg: slobode. Smrt se od agresorskih granata svakodnevno očekivala.

Možete zamisliti kako je nekom ko takve stvari trpi više od pola vijeka. Da, dobro ste čuli. U Palestini ovakva agresija od strane Izraela nad palestincima traje više od 50 godina. Zadnji slučaj masakra je ubijeno 5 mladih curica, pet sestara. Najmlađa je imala 4, a najstarija 17 godina. Zvale su se Dževahir, Dunija, Semra, Ikram i Tahrir.

Ubijene su zvjerski u jednoj noći, u porodičnoj kući, dok su spavale. Njihov otac, Enver Balušah, priča: "Spavali smo kada smo čuli užasan zvuk. Zid džamije do nas srušio se na nas. Moja supruga i ja smo spavali u jednoj sobi zajedno sa našom 15-mjesečnom bebom, Muhammedom. U drugoj sobi spavalo je naših 7 kćerki. Bili smo pod ruševinama. Komšije su dotrčale do nas i odvele nas u bolnicu. Tamo smo saznali za smrt naših kćerki."

Otac Enver je nastavio: "Tražim da se osude vođe neprijatelja. Da je izraelsko dijete ubijeno, cijeli svijet bi bio na nogama. Krv njihove djece je jako vrijedna, a naše djece jeftina. Pozivam slobodan svijet i međunarodne pravne institucije da zaštite našu djecu. Neka ova ubistva i rušenja prestanu više."

Majka ubijenih djevojčica, Samira Balušah, u bolnici je saznala da su joj kćerke ubijene i trenutno je na terapiji sredstvima za smirenje.

Cijenjeni prijatelji.

Još nepunih pet dana ostalo je do završetka 2008 godine. Iako teška, stručnjaci smatraju da će nova 2009 biti dosta teža bar po pitanju standarda i općedruštvenog stanja bosansko-hercegovačkih građana.

Sve vjere, nacije i svi narodi svijeta pamte značajne dane svoje historije, koji ih na neki način izdvajaju i sjećanjima na svoju prošlost, svoje velikane, velike podvige, očitujući svoju vjeru i svoju pripadnost, obilježavaju. Navedeni dani postaju dio jedne kulture, tradicije i civilizacije. Tih dana dolazi do prekida svakodnevnih obaveza  kako bi se prisjetilo svoje prošlosti i da bi se mlađima prenio značaj i važnost tih dana. Tako se ti datumi obilježavaju stoljećima, pa i dan-danas. Muslimani imaju Bajrame, Ramazan, Novu hidžretsku godinu, s tim što se ona ne dočekuje s onolikom radošću, s kojom se dočekuju Bajrami.

Prema takvimu Rijaseta Islamske zajednice u BiH u nedjelju 28. decembra dolaskom akšama nastupa 1. muharrem 1430. Hidžretske godine, a prvi dan Nove hidžretske godine je u ponedjeljak 29. decembra. Međutim postavlja se pitanje koliko su bosansko-hercegovački muslimani spremni dočekati ovu novu godinu u skladu sa islamskim propisima? Koliko je slučajeva da neko u našem ili vašem komšiluku ili u vašoj kući obilježava ovaj mubarek dan mevludom, nafilama, postom, posebnim sobetom ili nekim drugim ibadetima? I spominje li se nova hidžretska godina sa iščekivanjem u našim kućama, u našoj mahali itd?Naprotiv, veoma rijetko. Umjesto toga bosansko.hercegovački muslimani već 31.12. spremni su izdvojiti određenu sumu novca  uz izpijanje velikih količina alkohola za upražnjavanje nečeg što nije islamski. Dočekuju novu godinu gregorijansku novu godinu.

Slavljenjem nove gregorijanske nove godine postajemo sve više neko drugi, a sve manje smo muslimani. Time nesvjesno mijenjamo svoja  ubjeđenja, pa i samo vjerovanje, što nas dovodi do gubljenja identiteta.  Za one koji ne znaju nova godina je praznik paganskih rimljana, koju su oni slavili u čast boga Sunca. Tada formiran i godišnji kalendar koji  je zasnovan na kretanju Sunca i zove se Sunčev kalendar. Vremenom su to kršćani zataškali, kao što su tokom cijele povijesti zataškavali uspjehe islamskih naučnika, te su ga nazvali Gregorijanski kalendar, po papi Gregoriju. S vremenom su i druge kulture, religije i nacije,među kojima su i bošnjaci-muslimani,  preuzele ovaj praznik, s čijom su primjenom postali mušrici, a samim tim mrski Allahu, dž.š., i daleko od riznica Njegove milosti.

Ukoliko ste ipak izdvojili određenu sumu novca za ovu kako nevjernici kažu "najluđu noć", i želite to utrošiti, dodijelite taj novac nekom kome je stvarno potreban a u Bosni i Hercegovini je takvih sve više. Time ste učinili dvije dobre stvari. Odustali ste od grijeha opijanja alkoholom povodom proslave nove godine, i jednom donacijom učinili ste nekog sretnim  i zaradili veliku sadakku.

Svima muslimanima Bosne i Hercegovine želim berićetnu novu 1430 godinu, u želji da nam nova godina vrati vjeru, nadu i međuljudsko povjerenje, da shvatimo da je tajna uspjeha na ovome svijetu iskrena vjera i plemenito djelo, riječima Kullu amin ve entunne bihajr

Kako je svijet malen a i sudbina unaprijed određena, nakon tri godine od završenog studija ponovo nailazim na starog dobrog prijatelja Emira Kočana. I ako ga ne srećem u živo, već pregledavajući slike na Facebook-u, imao sam osjećaj da je tu pokraj mene i da pričamo o studentskoj mladosti i ludosti. Kao što sam u jednom od mojih prethodnih postova objavio da mi je 02.06.2008 godine bio najsretniji dan u životu, to mišljenje bi i on podijelio samnom jer je i on tih dana postao ponosni otac jedne djevojčice.

Pregledavajući slike na facebook-u postavljene od Emirove supruge Danijele vidljivo je koliko je Emir voli i što je ponosan otac male Eme. Njegov ponos je vidljiv na blistavom izrazu lica  i očima koje svakog momenta žele da puste suzu radosnicu. Znam taj osjećaj iz ličnog iskustva jer koristim svaku slobodnu minutu da provedem sa svojom kćerkom Aminom i suprugom Edvinom.

Međutim, ova nepuštena suza radosnica pretvorila se u tugu i plač. Naime, Emirova kćerka, Ema, oboljeva od rijetke bolesti te ubrzo umire sa svojih 6 mjeseci i 4 dana. Ema je dana 05.12.2008 godine u  sahranjena u njihovom rodnom mjestu Dubici. Ovo je najtužniji dan za Emira, Danijelu a i za mene jer stvarno suosjećam tu nezamislivu bol.

Emire, stvarno mi je žao, i molim Allah dz.s. da tebi i tvojoj supruzi da sabura, a maloj Emi obećani dženet.